Feed on
Posts
Comments

“Dobar dan. Izvinite, imam problem…”

Kakav divan način da oraspoložite svog šefa (od rana jutra) i skrenete mu pažnju na sebe. Pažnju koju će posebno fokusirati na vas u trenucima finansijske krize preduzeća, kad bi mu jedna plata manje dobrodošla u konsolidaciji troškova. Jer, plaćati saradnika koji “ima problem” je čist trošak.

Ne može se baš uvek imati rešenje za svaki problem, ali svakako se ne sme biti ni neko ko uvek “ima problem za svako rešenje”… 😉 U svakom slučaju, niko vaš posao ne zna bolje od vas, pa ako se i pojavi neki problem, trebalo bi da niko ne ume da ga reši bolje od vas. Tako bi bar trebalo da bude, a ako nije tako – onda tu nešto ozbiljno ne valja… Po vas. 😕

Problem i rešenjeDobar saradnik nikad neće doći kod svog pretpostavljenog noseći sa sobom samo problem, a ne nudeći i neko rešenje. Pretpostavljeni nije vending mašina za rešenja, već dobar sagovornik, koji će saradniku pružiti priliku da iznese argumente za odbranu predloženog rešenja i pomoći mu da se problem i rešenje bolje sagledaju, a u slučaju više predloga – da pomogne da se izabere najbolje.

Čak i da pretpostavljeni zna najbolje rešenje u datom trenutku, nije dobro da ga odmah saopšti. Nije dobro ni za njega ni za saradnika koji ima problem.

Zašto?

Zato što “servirajući” odgovore “na tacni”, sebi nabacuje posao koji nije njegov (a ako on radi tuđ posao, ko će se baviti njegovim? ;)), a saradnika ne uči da se bavi svojim problemima.

Kad sam bio u sličnim situacijama i kad bi mi saradnik došao sa pitanjem “Kako da rešim ovo?”, ja sam mu uzvraćao sa “Stvarno, kako ćeš to da rešiš?”. 😉 Nije bio u pitanju nedostatak vremena, lične simpatije ili bilo čega drugog, već praktična primena principa koji su još stari Kinezi davno formulisali: “Reci mi i zaboraviću, pokaži mi i možda ću zapamtiti, uključi me i razumeću.” :mrgreen:

Mnogi problemi jednostavno nisu vredni truda. Cena bavljenja takvim problemima, u smislu vremena i resursa, previsoka je u odnosu na potencijalni dobitak. Ako su saradnici svesni toga, oni će klasifikovati probleme i baviti se samo prioritetnim (naglašavam: baviti se). A ako nisu, ako im je pretpostavljeni ultimativno rešenje za svaki, oni će ga zatrpavati svim i svačim, jer svaki je problem rešiv i vredan rešavanja ako ga sami ne rešavate. 😉 Međutim, ako je rešenje vaša odgovornost, pažljivo ćete razmatrati svaki problem i posvetiti se onom koji to zaslužuje.

Ako ne umete da filtrirate probleme, izgubićete previše vremena na nebitnim stvarima i ostaviti ga premalo za ono što je bitno. Ako vi ne umete da filtrirate probleme, može vam se lako desiti da problemi filtriraju vas. I kad svi efikasni saradnici prođu kroz takav filter, da vi ostanete da “štrčite”. Čime se direktno kvalifikujete za onaj fokus iz uvodnog pasusa… 😉

 

14 Komentara

  1. sopran87 says:

    Ovo je zaista korisno! Svidja mi se razmisljanje, i mislim da treba uloziti dosta truda da bi se problemi filtrirali po prioritetu. Nekada je veliki problem slabo vidljiv, i obrnuto.

  2. […] This post was mentioned on Twitter by Predrag Milićević, Visoka skola za IT and Stevan Stančević, Miodrag. Miodrag said: “Reci mi i zaboraviću, pokaži mi i možda ću zapamtiti, uključi me i razumeću.” #PedyaBlog http://bit.ly/cYXb6m […]

  3. Ninurina says:

    Čini mi se da bi ovo pre trebalo da bude kritika šefovima, pa tek onda saradicima, jer ljudi najčešće idu linijom manjeg otpora i retko preuzimaju odgovornost. To dovodi do ispitivanja granica, dokle se može iskorišćavati onaj ko zna ili u ovom slučaju šef. Tako da bi on/ona trebalo da se postave tako da saradnici znaju da kod njih mogu dobiti samo konsultaciju, a ne i rešenje problema, kako ste već rekli.
    Naravno, saradnici bi i sami ovo trebali da znaju, ali kada bismo se oslanjali na samostalnu odgovornost zaposlenih i ljudi uopšte, onda verovatno ne bi bilo potrebe ni za ovim postom. 🙂

    • Pedya says:

      Radije ovaj tekst vidim kao savet, nego kao kritiku. 😉 A savet je upućen i onima “gore” i onima “dole”. Saradnici treba da preuzimaju odgovornost na sebe, ali neko to treba i da im dozvoli. Ili još bolje, da ih usmeri na to. 😉

  4. Ninurina says:

    Tačno, to je drugi deo problema što često zaposleni nemaju slobodu i dodeljenu odgovornost.
    Sve se slažem sa Vama, a u tom začaranom krugu da li je nekome dozvoljeno nešto da radi ili ne i da li taj neko hoće to nešto da radi ili ne, mislim da sve ipak kreće od dobrog šefa koji će zaposlenom sve to omogućiti, usmeriti ga, pa što da ne i naučiti ga. Prava reč za to je mentor.

    Sve u svemu odličan tekst!

  5. I ja bih rekao da je čitav post odličan savet čoveka koji ima iskustva i „zna sa ljudima“. Naime, mislim da je, uz svo znanje, mnogim šefovima najveća smetnja da budu još bolji vlastita impulsivna narav.
    Na žalost, mnogi bi skočili i viknuli „Samo si mi još ti trebao…“.
    I tako bi od jednog dobili dva neprijatna problema. A takvi problemi se „ne sabiraju“, već multiplikuju.
    Stavljanjem saradniku do znanja da je njegov problem legitiman, a da on, kao najbolji poznavalac onog što radi, sigurno ima i rešenje, podstiče se i motivacija nevoljnika koji je zbunjeno ušao na šefova vrata.
    Ako izađe uveren da zna rešenje – pola posla je već obavljeno.
    Blog post za udžbenike!

  6. Emil Beli says:

    Ni ovo nije kritika, ali resenje da se bude deo resenja bas i nije potpuno. Zaposleni obicno nemaju smernicu (nije ih briga, bar vecinu). Resenje bi mogla da bude implementacija neke metodologije, kao sto su PMI ili ekstremni i jednostavni SCRUM.
    To daje smernicu svima.. zna se kako se radi, a narocito kod SCRUM metodologije, predpostavljeni mora da bude ukljucen u svakom slucaju, tako da se zna sta ko radi i dokle je sta stiglo. Iz iskustva (radio sam dosta sa SCRUM-om), minimizuje pitanja i “imam problem” na minimum, kao i totalna organizacija prioriteta.

    • Pedya says:

      Ovaj problem ima (bar) dve strane – s jedne su rukovodioci koji ne daju jasne smernice, ne definišu jasne zadatke, pa čak organizuju stvari tako da se i ne zna ko bi šta trebalo da uradi. Tu dobra volja i “rešenost da se bude deo rešenja” malo mogu da pomognu. S druge strane, ako se zaposleni nerado “mešaju u vlastiti posao”, i “baš ih je briga” za sve to, onda nikakve smernice ne pomažu.

      Da bi stvari funkcionisale kako treba, neophodno je i znanje i zainteresovanost i dobra volja na svim nivoima, da bi maksimalno pomogli jedni drugima. Ako još postoje i jasne procedure rada, koje tačno definišu aktivnosti i odgovornost za njih, sve je mnogo jednostavnije. 😉

  7. igi says:

    Nije li reč “problem” izbačena iz savremenog korporativnog rečnika? I uvedena dinamičnija – “izazov”?
    “Izazovi su pred nama…”.
    “Suočeni smo sa izazovima na tržištu…”.
    “Šefe, naišao sam na zanimljiv izazov koji Vas može zainteresovati…”.
    Samo jedna reč, a tako puno problema rešava 🙂

    • Pedya says:

      Misliš – “tako puno izazova“…? 😉

      Ipak, kako god to nazvali (a priznajem da “izazov” lepše zvuči ;)), mislim da ni jedan šef ne bi “umro od sreće” da mu na vrata zakuca dragi mu saradnik sa: “Dobar dan. Izvinite, imam jedan izazov…” 😕

  8. Deda says:

    ..ovo kopiram, stampam i umnozavam, pa cutke delim s vremena na vreme…
    uh, odlican, fala decko 😛 , sedi pet !!!

  9. Inspirativno, ali se bojim da ne dopire (bar ne tamo gde bi trebalo). Neće nadam se biti mnogo van teme ako primetim da je to čest paradoks: sa ovakvim tekstovima (knjigama, predavanjima, itd) se mahom slažu oni kojima zapravo to sve nije ni potrebno (osim kao potvrda sopstvarnih razmišljanja, principa ili prakse).

    Već dugo pokušavam (na razne načine) da “prodam” sličnu filozofiju raznim ljudima, i primetio sam da se kod nekih “prima” (a kad drugih ne) bez obzira na metode ili ubedljivost argumenata. Nisam sasvim digao ruke, ali sve mi se čini da se na kraju sve svodi na karakter i statistiku. Neki ljudi će zauvek ostati “leva smetala” – šta god im radili…

    • Pedya says:

      Definitivno se sve svodi na karakter. 😉

      Konfučije je još davno rekao:
      “Ko ne zna, a ne zna da ne zna, glup je – izbegavaj ga.
      Ko ne zna, a zna da ne zna, prostodušan je – nauči ga.
      Ko zna, a ne zna da zna, spava – probudi ga.
      Ko zna i zna da zna, mudar je – sledi ga.”

      Neke možeš naučiti, neke možeš probuditi, ali neke definitivno treba izbegavati… 😕

  10. Ono što sam ja htjela reći rekao je Miodrag. Mada se moramo nadati da će se i oni koje sve to ne zanima nekad zainteresovati za sve ovo.

    U svakom slučaju, baš je tako.

Leave a Reply