Feed on
Posts
Comments

Ne, nije reč o tim navijačima.

Pročitah pre neki dan da “ljudi imaju utisak da im se život dešava, a ne da njim upravljaju”. I to me podsetilo na neka moja ranija razmišljanja o životu kao utakmici. O igračima i navijačima. O izboru koji svaki čovek ima, priznao on to sebi ili ne.

Igrači učestvuju u utakmici života. Učestvuju aktivno.

Nekad daju gol sa preko pola terena (kao u fudbalu)…

Nekad promaše “zicer” (kao u fudbalu)…

I nisu svi samo dobri ili samo loši strelci. Život je uvek nov i nepredvidiv i pojedini igrači, od slučaja do slučaja, imaju dijametralno različit učinak (kao u fudbalu).

Ali oni igraju. Na terenu su. Trče, traže loptu, dodaju, driblaju, pucaju… Nekad pogode, češće promaše, ali učestvuju u utakmici.

A ostalih nekoliko desetina hiljada na tribinama? Ili onih nekoliko desetina miliona ispred televizora? Oni su navijači. Oni navijaju. Oni se raduju. Oni se nerviraju. Oni komentarišu, psuju, negoduju, “vrše izmene”, izbaciju iz sebe svo svoje “teološko znanje” i nagoveštavaju najrazličitije aktivnosti sa (najčešće ženskim) precima igrača koji im nisu po volji. Oni “tačno znaju” kako bi trebalo i “samo kad bi njih neko pustio pet minuta” oni bi… Svašta bi oni. Samo kad bi.

Uvek ima onih što im se život “dešava”, što su im uvek drugi krivi, što su ih učiteljice mrzele dok su bili mali, a kad su porasli počele su da ih mrze kolege, šefovi, tašte, svekrve, policajci… Baš njih mrze i samo njih gledaju i love im greške, a “one druge” ne. Ti “drugi”, za razliku od njih, “imaju sreće” u životu…

Možda ti “drugi” i “imaju sreće”, ali se oni bore za nju. Ne sede i ne čekaju da im sama dođe. Oni se pripremaju i traže svoju priliku, a kada im se ukaže, oni je iskoriste (kao u fudbalu).

Oni su igrači.

Oni se trude da utiču na ishod. Oni rizikuju pocepanu arkadu ili slomljenu nogu… Ali, kako na utakmici, tako i u životu – na svakih 20-ak igrača dođe nekoliko (desetina) hiljada navijača.

Navijači znaju zašto.

 

19 Komentara

  1. Zvuči malo surovo (ali istina uvek tako zvuči). Ipak treba napraviti malu razliku: ima navijača koji pasivno “navijaju” u jednoj utakmici, ali vrlo aktivno učestvuju u nekoj drugoj. Naj žalosniji su oni večiti navijači, a posebno oni koji lične poraze i promašaje leče lamentirajući nad tudjim greškama.

  2. Pedya, metafora je naravno uspela i tačna, baš kao i Miodragov dodatak i preciziranje ove podele. Ja ću samo dodati da je, dobrim delom, pitanje odluke i volje za „silazak sa tribina na igralište“ uglavnom rešeno pre utakmice.

    Kažu da oko pet posto ljudi ima preduzetničke sposobnosti, a samim tim i predispozicije da se nađu na mestima sa kojih će povesti druge. Čuveni „sindrom 5 posto“, poznat u sociologiji i psihologiji.

    Ali, tu treba biti oprezan, najjači igrači često nikad ne silaze na teren niti se slikaju za novine. 🙂
    A bez njih niko još nije poneo kući pehar.

    • Pedya says:

      Kad sam pomenuo igrače, nisam mislio samo na tih “preduzetničkih 5%”, nisam mislio samo na one koji mogu da vode druge. Mislio sam na sve one (“male”) ljude koji nemaju tih znanja i sposobnosti, ali imaju hrabrosti i želju da svoj život uzmu u svoje ruke i svoju utakmicu života odigraju najbolje što znaju. Na one koji ne žele da im se život “dešava” i koji su svesni toga da im nije za sve kriv “neko drugi”. U tom kontekstu, niko od igrača nije na tribinama, svi su na terenu, jer se utakmica života tu igra.

      • Kažu da je “pravilo 5 posto” uočeno tokom vijetnamskog rata. U zarobljeničkim logorima bilo je dovoljno identifikovati i izdvojiti tih 5 (“preduzetničkih”) posto – posle toga logor uošte nije trebalo čuvati jer ostalima nije ni padalo na pamet da beže. Čak i kad je samo trebalo otići, bez ikakve opasnosti po život!
        Bez tog samosvesnog liderskog “sloja”, 95 posto ljudi ne zna šta će sa sobom, ne želi da uzme život u svoje ruke i nikada neće sići sa tribina na teren.
        Ili jesi ili nisi! :))

        • Pedya says:

          Pa OK, igrači na terenu i treba da imaju svog kapitena. 😉 Ali mnogi jednostavno nikad neće napustiti gledalište bez obzira na važnost utakmice i na to ko nosi kapitensku traku. Oni su navijači i ne žele da budu ništa više od toga…

  3. Moram da priznam da mi se Draganov poslednji pasus, ekstremno dopao 🙂
    Jako mi se dopala cela metafora u članku, jer često se zapitam da li sam, i u kojim utakmicama, samo posmatrač ili sam i igrač

    • Pedya says:

      Povremeno su i najbolji igrači samo posmatrači tokom većeg dela neke utakmice, ali to ne umanjuje njihov kvalitet. Ono što ih razlikuje od posmatrača je činjenica da su oni na terenu.

  4. shaputalica says:

    Zaista odlična metafora, nemam šta da dodam, samo da se upišem, a tekst bih rado i potpisala. 🙂

  5. Odlična usporedba, odličan članak! Upitam se tko bi bili treneri po toj analogiji?

  6. To što je Dragan napisao u svom “obrazloženju” me je vratilo nekoliko decenija unazad – do jednog bizarnog dogadjaja koji sam već skoro zaboravio… Bila je to neka od onih školskih priredbi-takmičenja (u osnovnoj školi) u kojoj su učestvovali svi učenici iz mog razreda. Došao je trenutak kada je jedna drugarica trebala da ispriča neku anegdotu, ali njoj su se noge odsekle – i samo je tupo stajala. Svi smo bili zbunjeni i došaptavali se, a onda je meni nešto “kvrcnulo”, izašao sam i ispričao tu anegdodu (svi smo je znali napamet pošto smo sve vežbali mesecima), a posle smo nastavili sve dalje po “scenariju”… Posle su se neki drugovi čak i ljutili na mene, kao: trebao je to neko drugi da uradi, oni bi to možda uradili bolje, itd, itd… Ali – nisam im pružio šansu…

    Nije loš trik za “otkrivanje” tih 5% ?

    Jedino što nikada neću provaliti je da li takvi dogadjaji od nas “prave” to što postanemo, ili nas samo razotkrivaju?

    • Pedya says:

      Mislim da je potrebno mnogo više od takvog događaja da bi se neko “napravio”. Pre bih rekao da je u pitanju jedan od onih trenutaka kada čovek otkrije da u sebi ima to “nešto”. Dakle, glasam za varijantu 2. 😉

  7. Pridodajem svoj glas Pedynom – varijanta 2 je sad u ubedljivom vodjstvu! 🙂
    A Miodrag me setio događaja koji je skoro sasvim isti kao i njegov! Bila je neka gimnazijska priredba, nas četvoro govorili neke patetične stihove. Jedan drugar je najednom zastao, a nama ostalima je bilo jasno da se neće setiti nastavka jer je, zbog treme, često imao te blokade iako je odlično recitovao. Ja sam, kao i Rile, nastavio sa stihovima koje je on zaboravio tako da su, posle, mnogi iz gledališta mislili da sam ja kasnio, a ne da je moj prethodnik zastao!
    Ponekad nam, eto, i mali banalni događaji izvuku na svetlo dana neku osobinu za koju nismo ni znali da je imamo.
    U škripcu čovek i o sebi i o drugima sazna mnogo više nego kad sve teče ustaljenim tokom.

  8. […] i dok mrdam pokušavaću  biti i aktivan igrač.  Predrag Miličević je   u svom  blog postu Navijači znaju zašto tako lepo, jednostavno i jasno napisao  o ovome što Vam želim reći  i ja. Reči koje je […]

  9. […] za kraj preporučujemo odličan članak od Peđe Milićevića – Navijači znaju zašto, članak nije direktno vezan za posao, ali ima veoma korisnu pouku koja se može primeniti u gotovo […]

  10. […] Ima i onih koje iscrtava nezadovoljstvo. Kad se vilice stisnu i usne iskrive u besnu grimasu, nastaju najružnije bore – one oko usta. Njih imaju ljudi koji se ljute na sve one koji “imaju više sreće od njih” i na sve one koji ih “ne vole”. Njih imaju ljudi koji se pre podne ljute na pola sveta, a popodne na drugu polovinu. Njih imaju ljudi koji se, u stvari, ljute na život. Oni zaboravljaju da život nije fer, da je uvek više oblaka nego sunčevih zraka… Da “dobra mesta” nisu nikom zagarantovana i da se svako bori za svoje mesto pod suncem. Njih imaju ljudi koji su posmatrači u utakmici života… […]

  11. […] Ima i onih koje iscrtava nezadovoljstvo. Kad se vilice stisnu i usne iskrive u besnu grimasu, nastaju najružnije bore – one oko usta. Njih imaju ljudi koji se ljute na sve one koji “imaju više sreće od njih” i na sve one koji ih “ne vole”. Njih imaju ljudi koji se pre podne ljute na pola sveta, a popodne na drugu polovinu. Njih imaju ljudi koji se, u stvari, ljute na život. Oni zaboravljaju da život nije fer, da je uvek više oblaka nego sunčevih zraka… Da “dobra mesta” nisu nikom zagarantovana i da se svako bori za svoje mesto pod suncem. Njih imaju ljudi koji su posmatrači u utakmici života… […]

  12. zubarica says:

    Dragi Pedya,
    hvala ti na komentaru – preko kojeg dođoh do ovog sjajnog teksta :).

    Sve što ste rekli je istina i još mnogo više od toga.
    Ranije su “posmatrači” ćutali, pokušavali milom, eventualno navijali – a sada su počeli da lome noge “igračima”… To je ono koliko ja mogu da vidim, u svom svetu, u svojoj struci.

    Pozdrav i sve najbolje :).

  13. Deda says:

    Da bih se ukljucio u dublja razmisljanja, moram jedno pivo… 😛

Leave a Reply