Feed on
Posts
Comments

Gde smo ono stali prošli put…?

E, da. Bile mreže društvene ili nedruštvene, one su samo komunikacioni kanali, kad je posao u pitanju. A kad je posao u pitanju, javlja se čuveni pojam ROI. I opet, u šta god da su ulaganja vršena, taj akronim ima samo jedno značenje, koje nije ni “Return on Influence”, ni “Return on Interest”, već “Return on Investment”. Uvek. I samo to. ROI se ne bavi poslovnim potencijalom, već poslovnim performansama. It’s just business…

U suštini, greška je jednostavna i lako se izbegava, ali od samog početka treba znati šta i kako – šta meriti i kako to meriti. U čemu je greška?

ROI

U tome što se najčešće staje na pretposlednjem koraku na putu do finansijskog efekta, jer posle uključenja u komunikaciju na društvenim mrežama i intenzivne interakcije sa sagovornicima, javljaju se nefinansijski efekti (već pomenuto povećanje poseta, kredibiliteta, uticaja…), koji su ne samo bitni, već i neophodni, ali nisu cilj svih aktivnosti. Cilj su finansijski efekti, a oni su posledica nefinansijskih, samo ih treba direktno povezati.

Da-li-je-to-uticajNa tome treba raditi od samog početka. Voditi računa o tome kad je koja nova „društvena“ aktivnost uključena i kako se odrazila na online i/ili offline prodaju, uvećanje broja korisnika, uvećanje prihoda, broj transakcija itd. itd. Kad se uoče jasni obrasci i na šta „društvene aktivnosti“ utiču u dovoljnoj meri, a na šta ne, društvene mreže postaju ravnopravni član porodice marketinških komunikacija u kompaniji, a onda ima realnih osnova i za sjaj u očima i za ponos u hodu i za tapšanje po ramenu (vidi 1. deo). A i za personalne finansijske efekte prvog u mesecu. Ili petnaestog, zavisi kako u kojoj kompaniji… 😉

 
Vrlo slikovito objašnjenje „društvenog“ ROI možete naći u sjajnoj prezentaciji Oliviera Blancharda, koja je i glavni „krivac“ za nastajanje ovog teksta.

4 Komentara

  1. Marko says:

    Ok, potpuno se slažem sa načinom merenja.
    Mene ne zanimaju slava i novac.
    Samo novac.

    So, Show Me the Money!

  2. Ok, potpuno se NE SLAŽEM sa Markom. Mene ne zanima (taj) novac (iz sledeće “koverte”). Ja pravim firmu koja treba da traje i sledećeg meseca, sledeće godine, ili decenije. Hvala bogu nisam u tolikoj frci da SVAKA stvar koju uradim mora da donese pare ODMAH.

    Zato volim da čitam Japance. Oni nisu robovi “performansi” već razmišljaju i deluju strateški. Kai-Zen: “Svakog dana – mali korak (ne nužno finansijski merljiv) – u pravcu poboljšanja.” Ili još bolja ideja: “Nisu važni samo rezultati već i TRUD i ŽELJA za napredovanjem…”

    U protivnom, svet bi bio vrlo dosadno mesto u kome bi postojao samo jedan recept za uspeh.

    Novac? Što reče Tenesi Vilijams: “Uspeh je stidljiv – neće se pojaviti ako ga očekuješ…”

    I obratno.

  3. Kad smo već kod Kai Zena – “Menadžment počinje sa planiranjem koje se kasnije poredi sa rezultatima.”

    Do krajnjeg cilja tj. finansijskog efekta našeg mrežnog delovanja nije lako stići. Kao što Japanci kažu potrebno je prvo sve dobro isplanirati pa tek onda polako i STRPLJIVO prionuti na posao. Jedino tako uspeh je zagarantovan bili mi “tamo” ili “ovde”, potpuno je svejedno.

    Ali u celom tom ciklusu napraviti i jedan pogrešan korak može biti pogubno.

    • Pedya says:

      Slažem se. Kod društvenih mreža je strpljenje vrlo bitan faktor. Po mojoj slobodnoj proceni, to je možda i najveći “problem” u njihovom korišćenju – ne postoje prečice 😕 A što se planiranja tiče, mislim da se sve može svesti na sledećih 9 reči: “If You Fail to Plan, You Plan to Fail”. 😉

Leave a Reply