Feed on
Posts
Comments

Hipokrat je svoju zakletvu osmislio bez ikakvog oslonca u matematici. Potpuno neprimereno…

Pravilnikom ustanovljenim u maju 2006. godine, koji je u Januaru 2007. već stupio na snagu, propisano je da svaki lekar treba da pregleda 36 pacijenata dnevno. Po novom pravilniku lekar opšte prakse treba da ima 1.600 pacijenata. Malo ili mnogo? Ili taman? Hajde da vidimo…

Državnih i verskih praznika ima ukupno 8 radnih dana.

Lekaru sa 20 godina staža (kog možemo uzeti kao prosek) godišnji odmor traje 27 radnih dana.

Lekar ima 5 radnih dana za edukaciju (za koju, između ostalog, dobija i bodove neophodne za produženje licence bez koje ne može da nas leči).

Znači, (prosečan) lekar godišnje ne radi 40 radnih dana (u proseku). Naravno, nećemo uzeti u obzir da su i lekari živi ljudi i da se oni povređuju, razboljevaju, žene, udaju, sele i rade sve one stvari koje rade i drugi ljudi zbog kojih se opravdano izostaje sa posla…

Tumb stonePošto godina ima 52 nedelje (plus još koji dan, ali da zaokružimo), to je 260 radnih dana. Minus pomenutih 40 dana, za rad sa pacijentima ostaje 220 radnih dana. 220 x 36 = 7.920. Toliko bi pregleda godišnje svaki (prosečan) lekar trebalo da obavi. 7.920 / 1.600 = 4,95. Dakle, svaki pacijent ima šansu da do svog lekara stigne skoro 5 puta godišnje. Naglašavam „svog lekara“, jer svaki pacijent ima svog, kog je izabrao, i ne može kod drugog. Tako je propisano. Dooobro… A šta ako mu zatreba i 6 pregled? Pa ništa, nek se strpi. I kalkuliše…

Ja npr. imam kasko osiguranje vozila (koje omogućava samo jednu besplatnu popravku) i čudnu sreću da me s vremena na vreme neko čukne (ili ogrebe) dok mi kola stoje negde propisno parkirana. Počinilac mi je uvek nepoznat, šteta nije neka velika, ali je vidljiva. Bilo bi je lepo sanirati. Ali ja ne trčim da popravljam lim svaki put kad me neko čukne. Neee, ja čekam do mesec dana pred istek osiguranja, pa idem da saniram najveću štetu ;). One manje ću, ako me niko ne čukne u međuvremenu, sledeće godine. I tako iz godine u godinu. Pa eto ideje i za pacijente – ne treba sanirati baš svaki gripčić ili povredicu, već sačekati da se virusi i bakterije ozbiljno nagomilaju, pa lečiti ono što je najkritičnije. Naravno, čovek se tu malo može preračunati (plućno krilo nije isto što i prednje desno ili zadnje levo), ali ako „pretekne“ dovoljno dugo, nakupiće dovoljno životnog (i kliničkog) iskustva, a onda sve prelazi u rutinu…

7 Komentara

  1. Lep tekst Pedja.

    Ja bih samo dodao da me uzasno nervira nova praksa zakazivanja posete lekaru opste prakse 7-10 dana unapred (ne moze ranije – nema mesta). Pa ne mogu ja da planiram 10 dana ranije da dobijem temperaturu – ja kada sam bolestan treba mi pomoc odmah, a ne za 7 ili 10 dana. Sramota je sta mi placamo kao “obavezno” osiguranje.

  2. dijica says:

    Ima jedan problem samo… Što ta brojka od 36 pacijenata po radnom danu uopšte ne funcioniše u praksi. Neki se toga drže, ali negde je to stanje neodrživo jer je ili loša organizacija ili je premalo lekara opšte prakse na raspolaganju ustanovi a ministarstvu ne pada na pamet da zaposli nove. Tako da neki stignu i do brojke od 60 do čak 80 po danu.
    Problem je u tome što je isto ministarstvo obavezalo lekare da prvi pregled traje 20 minuta a svaki sledeći po 10 minuta. Ni to ne funkcioniše u praksi. Za 10 minuta uzeti anamnezu, izmeriti pritisak, preslušati pluća i srca, napisati eventualno upute i recepte i sve to zavesti u karton – teško se to da izvesti.
    Sve to mene podseća na priču o Srbinu koji zaradi 100 evra a potroši 300, i na pitanje “pa, odakle ti?!”, odgovara sa “nemam pojma” 😀
    Ali objašnjenje leži u tome što ministar ne želi da čuje da se na neke preglede čeka i duže od mesec dana, što ne mali broj pacijenata odustane da koristi vlastito zdravstveno osiguranje i iz svog džepa ponovo plaća pregled, ovog puta nekoj privatnoj ambulanti ili trkne do apoteke gde ga čekaju sveznajući farmaceuti, koji slabo znaju kako se aplikuje lek, ali su zato puni preporuka koji lek je “najbolji” za koju boljku (a svi znamo kako to funkcioniše i zašto su neki lekovi “bolji” od “kolega lekova” istog generičkog imena.

    • Pedya says:

      Naravno da ne funkcioniše :?. Ovaj tekst je samo “uvodni pasus” u neku širu priču. Prosta matematika kaže 5,5 (sati rada) x 60 (minuta po satu) = 330 minuta. Kad te minute podeliš sa 36 pacijenata, dobijaš 9 minuta po pacijentu. Ni 10, ni 20. I to kad ih lekar ne primi više od 36.

      A to što ministar ne želi da čuje, pa lepo je Gete govorio „Svako čuje ono što razume“ :). Ili bar ono što ga se dotiče. No, možda postoji i neki drugi “matematički” razlog, zašto se sistemski stvaraju nemogući uslovi i pacijenti “guraju” u ruke privatnika? Prosto da naslućujem neku vezu… 😉

  3. SoraZG says:

    U HR slično stanje, brojke i norme nisu spominjane u zadnje vrijeme, ali nije ništa bolje. Ako želim da moj doktor sa mnom razgovara, pregleda me, i da još prodiskutiramo ono što me zanima, to nije 10 minuta nego barem pola sata. Dakle takvih kao ja on može obraditi 16 dnevno. A to je opet nemoguće, jer u čekaonici bude i 50 ljudi i SVI dođu na red. Računica nekako ne valja, ali to je tako 🙁

    • Pedya says:

      Da je veliki Čarli živ, možda bi dobio inspiraciju za rimejk svog filma “Moderna vremena”, samo što bi na pokretnoj traci bili pacijenti… 😉

  4. Ridderstrale bi rekao: “Socijalna država je prošlost…” (A on je Švedjanin !?!) Šta nama preostaje? To je kao kad se naglo probudite iz sna tako što ste – pali sa kreveta! Pada mi na pamet jezgrovita i koncizna “dijagnoza” našeg zdravstvenog (a takodje i penzionog, i dr.) sistema:

    Pukli smo!

  5. […] lako biti lekar. Da li lekar treba da ima baš 36 pacijenata da bi bio dobar? Da li bi oni baš dobri trebalo da imaju 50? Ili 20? Da li je neki lekar toliko […]

Leave a Reply